[/center]

Reinkarnacija - fenomen koji već stoljećima biva zabilježen u brojnim studijama, raspravama, medicinskim izvješćima... Rađa li se uistinu čovjek ponovno nakon smrti u nekoj novoj formi, nekom novom obliku života? Postoje nebrojene studije, bilo religiozne ili filozofske, koje nas uvjeravaju u istinsko postojanje transmigracije naše osobnosti. Naravno, postoje i druge brojne skupine teoretičara iz raznih oblasti znanja koji negiraju bilo kakvu mogućnost ponovnog rođenja nakon smrti. No, ipak, čak i danas, u ovom vremenu ubrzanog industrijsko-tehnološkog razvoja, postoje ljudi koji su se našli na rubu smrti te izvješćuju o svojim iskustvima, doprinoseći uvjerenju da ipak postoji život nakon smrti.
George Gallup Jr., izdao je 1982. godine knjigu pod naslovom “Avanture u besmrtnosti”, u kojoj su objavljeni rezultati istraživanja o vjerovanju Amerikanaca u život nakon smrti, uključujući i iskustva na rubu smrti te izvantjelesna iskustva. Oko 67% ispitanika izjavilo je da vjeruje u zagrobni život, a 15% je tvrdilo da su i sami, na neki način, iskusili blizinu smrti. Ljudi koji su prijavili takva iskustva zamoljeni su da ih opišu. Oko 9% ih je govorilo o izlasku iz tijela, dok je 8% osjetilo da je tijekom tog događaja “bilo prisutno neko posebno biće, ili čak više njih.”

Istraživanja o reinkarnaciji
Gallupovo istraživanje je zanimljivo, ali ne pruža odgovor na osnovno pitanje - postoji li neki znanstveni dokaz za iskustva na rubu smrti, posebno za ona koja se odnose na izvantjelesne doživljaje? Čini se da postoji. Ljudi koji su bili na pragu smrti i za koje se mislilo da su bez svijesti, vrlo su točno opisali što se zbivalo s njihovim fizičkim tijelom, kao da su sve promatrali sa strane. O takvim su iskustvima izvještavale žrtve srčanog udara, prometnih nesreća i vojnici ranjeni u boju.
Dr. Michael Sabom, kardiolog na Medicinskoj školi Sveučilišta Emory, sa znanstvenog je gledišta proučio te izjave. Razgovarao je sa trideset i dva bolesnika koji su imali srčani udar i pri tom doživjeli izvantjelesna iskustva. Pri srčanom udaru, srce prestaje opskrbljivati mozak krvlju te bi bolesnik trebao posve izgubiti svijest. Međutim, dvadeset šest od trideset i dva bolesnika, koji su dali izjavu o svom izvantjelesnom doživljaju u tim trenucima, vrlo su točno opisali što se zbivalo dok su ih pokušavali oživjeti. Preostalih šestoro vrlo je vjerno opisalo posebne tehnike oživljavanja, što se posve slagalo s podacima zabilježenim o njihovim operacijama u povjerljivim bolničkim izvješćima. Rezultati Sabomovoga proučavanja, objašnjeni u njegovoj knjizi “Sjećanja na smrt” - medicinsko istraživanje iz 1982. godine - uvjerili su ga u stvarnost izvantjelesnih iskustava. Zaključio je da je um nešto što se razlikuje od mozga te da se, u kritičnim situacijama bliskim smrti, to dvoje nakratko razdvaja. Sabom je zapisao: “Bi li um, koji se odvaja od fizičkog mozga, mogao zapravo biti duša koja nastavlja postojati nakon smrti tijela, kao što se tvrdi u nekim religijama? Prema mom mišljenju, to je krajnje pitanje koje se nameće s obzirom na izvješća o iskustvima s granice smrti.”

Ono što je uistinu nepobitno, a s čime se slaže većina znanstvenika, jest činjenica kako ne možemo poreći postojanje svjesnosti. Bez svjesnosti tijelo je mrtvo. Čim se svijest povuče iz tijela, usta prestaju govoriti, oči gledati, a uši slušati. Očigledno je, stoga, da je svjesnost apsolutno neophodna za pokretanje tijela. Što ta svjesnost jest? Upravo kao što su dim i toplina pokazatelji vatre, tako je i svjesnost pokazatelj duše. Energija duše, odnosno jastva, stvara se u obliku svjesnosti. Uistinu, svjesnost dokazuje nazočnost duše. Upravo to je zaključak svih vedskih spisa kojima smo se poglavito služili pri nastanku ovoga članka (Vede su knjige znanja nastale u Indiji prije više od 5.000 godina).
Postojanje duše unutar tijela poričemo jer je ne možemo opaziti fizičkim osjetilima. Međutim, postoje mnoge stvari koje ne možemo vidjeti. Ne možemo vidjeti zrak, radiovalove ili zvuk, a svojim osjetilima ne možemo zahvatiti ni sićušne bakterije, no to ne znači da to sve ne postoji. Pomoću mikroskopa i drugih pomagala opažamo mnoge stvari čije smo postojanje, zbog manjkavosti vlastitih osjetila, ranije poricali. Ne bismo trebali zaključiti da duša, veličine atoma, ne postoji, samo zato što je do sada nismo uspjeli opaziti osjetilima ili pomagalima. Možemo je opaziti prema simptomima i učinku.

Citati iz Bhagavad-gite
Ako želimo steći dublje znanje o ovoj problematici prvo moramo shvatiti da je duša vječna istina. Izvanjski sastojci - tijelo i um koji se razvijaju oko duše - relativne su, djelomične istine. U drugom poglavlju vedskog klasika, Bhagavad-gite, pronalazimo stih koji nam objašnjava:

“Duhovna duša, koja prožima tijelo, vječna je i zato nitko ne može uništiti vječno postojeću duhovnu dušu. Premda materijalno tijelo biva podvrgnuto uništenju, njegov je vlasnik - duša - vječan. Stoga se, o potomče Bharate, spoznavši tu vječnu istinu, bori.
Ni onaj tko misli da duhovna duša može ubiti niti onaj tko misli da duhovna duša može biti ubijena ne znaju da duhovna duša nikada ne ubija niti biva ubijena. Duhovna se duša nikada ne rađa, niti umire. Budući da je vječna, nema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Premda je vrlo stara, uvijek je svježa i nikada ne biva uništena, čak ni nakon uništenja tijela. Kako onaj tko shvaća da je duša vječna i neuništiva može nekoga raniti ili ubiti? Samo izvanjsko tijelo i um bivaju uništeni.
Tijelo i um su poput odjeće. Kada odjeća postane stara, osoba je baca i odijeva novu. Na sličan način, duša, kada u trenutku smrti napusti staro tijelo, prihvaća novo.
Duhovna se duša ne može sasjeći oštrim mačem, spaliti vatrom ili povrijediti vodom ili zrakom. Ona je vječno neuništiva, nespaljiva, neisušiva i nerastočiva. Trajna je, sveprožimajuća i vječna. Ne može se objasniti ljudskim jezikom niti se može savršeno zamisliti ljudskim umom. Uvijek ostaje nepromjenjiva. Znajući sve to, osoba ne bi trebala jadikovati nad smrću tijela.”